“Nije lako živjeti od male mirovine, ali čovjek mora pronaći razlog da se ujutro ustane i kaže: Idemo dalje”, tako opisuje svoju svakodnevicu opisuje 72-godišnja umirovljenica Marija, koja već godinama pažljivo zbraja svaki euro i dobro zna koliko košta svaka namirnica, lijek i račun koji stigne na kućnu adresu.
Život u mirovini, kaže, zamišljala je drugačije. Nakon desetljeća rada nadala se mirnijim danima, vremenu za sebe, kavi s prijateljicama i ponekom izletu. Umjesto toga, mirovina joj je donijela novu vrstu brige, kako rasporediti novac tako da potraje do kraja mjeseca.
“Kad sam išla u mirovinu, mislila sam da ću napokon malo odahnuti. Govorila sam si: radila sam cijeli život, sad je red da malo uživam. Ali brzo sam shvatila da od toga neće biti ništa. Mirovina je mala, a sve je skuplje”, priča nam Marija.
<!– Vidchrunch video
–>
‘Ne želim svaki dan biti ljuta i tužna’
Najviše je, kaže, poskupjela svakodnevica, a to su hrana, režije, lijekovi, sredstva za čišćenje, sve su to troškovi koji se ne mogu izbjeći. “Prije sam otišla u trgovinu i uzela što mi treba. Danas prvo pogledam cijenu. Ako mi se nešto učini preskupo, vratim na policu. Nekad se uhvatim kako računam u glavi koliko mi je ostalo do kraja mjeseca. I onda shvatim da moram paziti i na deset eura”, kaže Marija.
Ipak, ova umirovljenica ne želi da njezina priča bude samo priča o odricanju. “Naravno da mi je teško. Neću lagati i govoriti da nije. Ali ne želim svaki dan biti ljuta i tužna. Što bih time dobila? Ništa, život ide dalje”, kaže Marija.
Kada govori o tome čega se morala odreći, prvo spominje stvari koje su joj nekada bile sasvim uobičajene. “Nekad sam znala otići na ručak, kupiti si nešto novo, otići na izlet. Danas toga nema često. Ako baš moram birati između nečega što mi nije nužno i računa koji moram platiti, zna se što biram”, kaže Marija.
Važna su druženja
No, kaže da čovjek s vremenom nauči drugačije gledati na život. Na svom balkonu posadila je cvijeće u nekoliko tegli koje uređuje. Dodaje kako joj je važno da ne izgubi kontakt s ljudima, pa sada tako ide svaki tjedan na sastanke s umirovljenicima.
“Najgore je kad se čovjek zatvori u četiri zida. Onda ti i ono što imaš izgleda kao da nemaš ništa. Zato se trudim izlaziti, razgovarati s ljudima i biti među svijetom”, priča nam Marija.
Kaže da joj puno znači i obitelj. “Djeca mi pomažu koliko mogu, ali ja ne želim biti teret. Znam da i oni imaju svoje račune i probleme. Kad me pitaju treba li mi nešto, kažem da ne treba, čak i kad možda treba. Majka je takva, uvijek prvo misli na djecu. Veselim se kad mi procvjeta cvijet. Kad mi se javi prijateljica. Kad mi unuci dođu. Kad uspijem nešto dobro skuhati od onoga što već imam u hladnjaku. Možda nekome to zvuči malo, ali meni nije malo”, kaže naša sugovornica.
‘Nemojte odustati od sebe’
Marija je radni vijek provela radeći, a kaže da nikada nije razmišljala o tome da će jednoga dana morati toliko paziti na svaki trošak. “Kad radiš, nekako misliš da će mirovina biti nagrada za sve te godine. Nisam razmišljala hoću li moći platiti režije ili koliko će koštati kruh. Samo sam radila i nadala se da će biti dobro. Jesam li zadovoljna svojom mirovinom? Nisam. Bih li voljela da je veća? Naravno da bih. Ali jesam li zbog toga prestala živjeti? Nisam”, priča Marija. Kaže nam da joj je najvažnije sačuvati optimizam.
Na Međunarodni dan starijih osoba ne želi govoriti samo o malim mirovinama i visokim troškovima. Poslala je poruku umirovljenicima.
“Nemojte dopustiti da vas novac potpuno zatvori. Pazite na sebe koliko god možete. Izađite iz kuće, razgovarajte s nekim, prošećite, nazovite prijatelja. Ako nemate novca za puno toga, pronađite ono što možete. Nemojte odustati od sebe”, poručuje Marija.
Izvor: Zagreb.info
