Postoje poslovi koje nakon završetka radnog vremena jednostavno ostavite iza sebe, ali učiteljski posao definitivno nije jedan od njih. Generacije djece prolaze kroz istu učionicu, odrastaju, odlaze svojim putem, a učitelj sa svakom od njih ponese barem dio priče. Nije tu riječ samo o gradivu, zadaćama i ocjenama. Učitelj treba prepoznati kada dijete nešto muči, ohrabriti ga kada mu ne ide i imati strpljenja čak i onda kada ga sam možda nema. Zato se ovaj posao teško može raditi samo zato što se mora. Za njega, uz ogromnu količinu znanje i odgovornosti, treba imati puno razumijevanja, strpljenja i prije svega bezuvjetne ljubavi prema djeci.
Povodom Svjetskog dana učitelja razgovarali smo s učiteljicom Mirjanom Popić koja iza sebe ima dugogodišnje iskustvo rada u školi. Ispričala nam je koliko se učiteljski posao promijenio tijekom godina, s kakvim se problemima nastavnici danas susreću, što misli o sve češćim slučajevima nasilja u školama te može li se nakon cijelog radnog vijeka u obrazovanju očekivati dostojanstvena mirovina.
Iako priznaje da je danas učiteljima na mnogo načina teže nego prije, nakon svih godina provedenih u školi na jedno pitanje nije dugo dvojila. Kada smo je pitali bi li ponovno izabrala isti poziv, odgovorila je da vjerojatno bi.
<!– Vidchrunch video
–>
‘Taj posao morate voljeti’
Početak karijere, prisjeća se, kao i svakom mladom učitelju donio joj je razdoblje prilagodbe. Trebalo je pronaći vlastiti način rada, upoznati djecu i naučiti kako se nositi sa svime što posao u učionici donosi.
“Kao mladi učitelj dolazite i pokušavate se pronaći u svemu tome i prilagoditi. Ja sam učila malu djecu. Mladom učitelju je teže. U samom nastavnom procesu nije se toliko toga promijenilo, ali danas imamo bolja nastavna sredstva. S druge strane, učiteljima je danas zahtjevnije jer se od njih očekuje puno više posvećivanja dokumentaciji, umjesto radu s djecom”, govori nam Popić.
Upravo je administracija jedna od stvari koje posebno izdvaja kada uspoređuje početak svoje karijere s današnjim radom učitelja. “Djeca su željna pažnje, opterećena su medijima, tu je i užurbanost i način života kojim danas živimo. Današnji učitelj itekako se mora posvetiti djeci, mora imati volje i ljubavi. Prije je ipak bilo manje zahtjevno. Danas je tu hrpa dokumentacije, a učitelji su često prepušteni sami sebi”, kaže.
Odnos roditelja i učitelja iznimno je važan
Kada govori o djeci nekada i danas, Popić naglašava da njezino iskustvo dolazi iz manje sredine gdje odnos između škole, roditelja i učenika može biti prisniji nego u velikim gradovima. “U manjim sredinama odnos je drugačiji, možda malo prisniji. U većim sredinama mislim da je ipak drugačije, ali ja nisam radila u velikoj sredini. Jako je bitan odnos roditelja i učitelja. Ako roditelj vjeruje učitelju, onda neće izostati ni rezultati”, objasnila nam je.
Na pitanje jesu li djeca nekada više poštovala svoje učitelje nego danas, kaže da ona tijekom svoje karijere nije imala osjećaj da joj učenici ne iskazuju poštovanje. “Iz svog osobnog iskustva ne mogu reći da je prije bilo više poštovanja. Uvijek sam osjećala poštovanje učenika. Ali danas svega ima više”, kaže.
Odnos s roditeljima druga je važna strana učiteljskog posla. Popić kaže da postoje situacije u kojima roditelji ne stoje iza učitelja i škole, a tijekom svoje karijere susrela se i s jednim posebno teškim slučajem. “Imala sam situaciju u kojoj je roditelj maltretirao učiteljicu te je zbog toga preseljen u drugu školu, onu u kojoj sam ja radila. Kod mene to nije moglo proći i nije prolazilo. Na kraju problem ostaje roditeljima. Mi djetetu možemo pružiti pažnju, ali tamo gdje nema suradnje roditelja i škole postoji mogućnost da će problem i dalje ostati”, govori.
‘U školama nema dovoljno psihologa i edukacijskih rehabilitatora’
Posebno ozbiljna tema posljednjih godina je nasilje među djecom, ali i slučajevi u kojima su nasilju ili prijetnjama izloženi sami djelatnici škola. Popić kaže da se ona osobno tijekom svoje karijere nije osjećala ugroženo, ali poznaje kolege koji jesu. “Ja se nisam osjećala ugroženo, ali znam dosta kolega koji su doživjeli takvu situaciju”, kaže.
Problem, smatra, nije moguće promatrati samo kroz ponašanje pojedinog djeteta. Školama su potrebni stručnjaci koji mogu reagirati na vrijeme, a upravo tu, kaže, sustav često zakaže.
“U našim školama nemate dovoljno psihologa i edukacijskih rehabilitatora, a dijete na potrebnu pomoć nekada mora čekati jako dugo. Kada se primijete teške situacije, dijete bi trebalo dobiti adekvatnu pomoć. Stručne službe su nam jako slabe. Problemi postoje svugdje, a često su nevidljivi sve dok se ne pokažu na težak način”, upozorava.
Učitelji se susreću sa sve većim zahtjevima
Kao jedan od najvećih problema današnjeg obrazovanja ponovno izdvaja činjenicu da se od učitelja očekuje da odgovore na vrlo različite potrebe djece u istom razredu, a istovremeno se nose sa sve većom količinom administracije i dokumentacije.
“Stalno uvodimo nekakve promjene i administrativno povećavamo posao učitelja. U razredne odjele uključuju se i djeca kojoj je potrebna posebna stručna podrška, a učitelj tu podršku često nema. Imate djecu s ADHD-om, ali imate i nestašnu djecu koja su takva iz različitih razloga. Neka su jednostavno zaigrana. Sve to učitelj mora znati prepoznati i s time raditi”, govori.
Ipak, nije sve danas lošije. Smatra da učitelji sada imaju puno kvalitetnije i zanimljivije nastavne materijale nego kada je ona počinjala raditi. “Zahvaljujući izdavačkim kućama i obrazovnim materijalima, danas imamo puno toga što prije nismo imali. Djeci je to zanimljivo. Meni je u školi uvijek bilo lijepo, ja sam svoj posao jako voljela”, kaže.
‘Plaće su bile toliko male i jadne’
Kada se govori o učiteljskom poslu, teško je zaobići pitanje plaća. Popić se dobro sjeća koliko su primanja bila mala kada je počinjala raditi. “Mi smo imali strašno loše plaće. Rad učitelja je podcijenjen, kao i rad mnogih drugih ljudi. Te plaće trebaju biti puno bolje, ne samo učiteljima nego svima. Standard učitelja danas i prije teško je uspoređivati. Plaće su tada bile toliko male i jadne, a inflacija je stalno divljala. Učiteljske plaće nikada nisu bile velike, a na početku moje karijere bile su strahovito male”, prisjeća se.
Nedavno otišla u mirovinu, no u trenutku našeg razgovora još nije dobila konačnu obavijest o tome kolika će joj ona biti. Naglašava i da se iznosi mirovina među učiteljima razlikuju jer ovise o nizu okolnosti tijekom radnog vijeka. “Još ne znam koliko će mi iznositi mirovina jer nisam dobila obavijest. To je različito od osobe do osobe, ovisi o tome kako je netko radio, je li imao dodatke, smjenski rad i druge okolnosti. Zato ni mirovine nisu svima jednake”, objašnjava.
Ipak, oko jednog nema dvojbe. “Mirovine su svima male. Kada netko ima više, to ne znači da drugi trebaju imati manje. Svi trebaju tražiti više i svi zaslužuju živjeti dostojanstveno. Ljudi bi u starosti trebali moći dostojanstveno živjeti”, kaže.
Danas napokon ima vremena za sebe
Odlazak u mirovinu donio joj je ono čega joj je tijekom radnog vijeka često nedostajalo, a to je vrijeme. Tek sada, govori nam, može se više posvetiti odmoru, čitanju i stvarima koje voli. “Sada imam beskrajno vremena. Dok sam radila, nisam ga imala. Gdje je tek vrijeme za odmor, a kamoli za uživanje, čitanje ili neke druge aktivnosti. Taj užurbani ritam života nije ni približno ovome što imam sada. Sada sam neopterećena i nema onog stalnog pritiska. Kada bi uz to mirovina bila dostojanstvena, kao što bi trebala biti, bilo bi dobro”, kaže.
Nakon svih godina provedenih s učenicima, za kraj smo je pitali ono možda i najjednostavnije pitanje – kada bi ponovno imala dvadesetak godina i mogla sve birati ispočetka, bi li opet ušla u učionicu?
“Vjerojatno bih. Taj posao morate voljeti. Nikada nisam razmišljala o tome bih li radila nešto drugo. Meni moj posao nikada nije bio opterećenje, kada nešto radite s ljubavlju, ništa vam tada nije teško. Trudila sam se i da učenici nikada ne osjete neku lošu energiju ili ljutnju s moje strane”, zaključila je.
Izvor: Zagreb.info
