Postoje ljudi koji grad poznaju po kafićima i ulicama, a Robert Grabar hrvatsku metropolu već više od tri desetljeća upoznaje od vrata do vrata. Uvijek zna tko će mu otvoriti čim pozvoni, s kim će razmijeniti rečenice, a mnogi imaju i njegov broj mobitela. Toliko je dugo među njima, da, kako nam je kroz smijeh otkrio, ni njegova kći ne može proći gradom, a da je netko ne prepozna.
Naime, Robert je poštar već 31 godinu, a iza njega su tisuće kilometara po zagrebačkim ulicama, bezbroj paketa, računa i preporučenih pošiljaka. Bilo je tu kiše, snijega i ljetnih vrućina, ali i ljudi zbog kojih mu je, kako je u toplom razgovoru otkrio, svih ovih godina bilo lijepo raditi ovaj posao.
Povodom Svjetskog dana pošte razgovarali smo s njim o tome kako zapravo izgleda jedan dan zagrebačkog poštara, koliko se posao promijenio u odnosu na ranije i zašto ga nikada nije požalio odabrati.
<!– Vidchrunch video
–>
‘Već 31 godinu sam poštar’
Prije nego što je postao poštar, Robert je radio u drugoj tvrtki, a kada je ona propala, zaposlio se u pošti. “Već 31 godinu sam poštar. Radio sam prije u drugoj firmi koja je propala i onda sam se zaposlio. Mogu vam reći da sam baš zadovoljan gdje radim”, otkrio nam je.
Njegov radni dan počinje puno prije nego što ga građani vide na ulicama. Ustaje već u pet sati, a na posao dolazi prije šest. “Na posao dolazim između pola šest i dvadeset do šest, a dižem se u pet sati. Radno vrijeme počinje u šest pa prvo ide priprema, a van izlazimo oko osam. Evo, sada sam se vratio prije deset minuta, a moram se još razdužiti jer ima dosta računa”, objašnjava nam. A osam sati ne znači uvijek i kraj posla. “U vršnom tjednu malo više radimo. Radite dok ne napravite posao”, otkrio nam je.
Tijekom dugog niza godina rada u ovoj profesiji svjedočio je brojnim promjenama koje su zahvatile ovaj posao. “Promijenilo se puno toga. Ima nas manje, veći su tereni, a i odnos ljudi dosta se promijenio. Svi misle da ne radimo ništa, ali radimo dosta. Ima i super ljudi. Mi koji smo dugo na terenu stvarno se trudimo svoj posao napraviti pošteno”, kaže nam Robert.
Poštari u rukama nose i veliku odgovornost
Nekada je velik dio posla činila klasična pošta dok danas poštarima stiže sve više paketa. “Promijenila se struktura posla, promijenile su se pošiljke, ima više paketa. Svaka godina nosi neke nove izazove. Terene imamo dosta velike, ali snalazimo se”, dodaje.
Uz sve što nose dolazi i velika odgovornost. “Imamo nevjerojatnu odgovornost, od paketa do vrijednosnica. Normalno da plaća nije velika, ali da se živjeti”, rekao je. Mladom čovjeku posao poštara bi preporučio, ali uz jedan uvjet. “Da je malo veća plaća, bih. Ovaj posao nosi sa sobom i brojne lijepe aspekte”, smatra.
A možda se najteži dio ovog posla najbolje vidi kada je vani vrijeme zbog kojeg bi većina najradije ostali kod kuće. “Najsvježiji primjer je jučer. Do deset sati padala je kiša. Kada je zima, imate snijeg, nekada se dogodi situacija da jednostavno fizički ne možete van. Mi smo stalno vani. Nije lagano biti ni na plus 30 ili 35 stupnjeva pa onda temperatura padne na 15”, rekao je.
’80 posto ljudi ima moj broj mobitela’
Unatoč izazovima koji obuhvaćaju ovaj posao, kaže da s ljudima uglavnom ima dobra iskustva. “Ja imam puno više dobrih iskustava nego loših. Osamdeset posto ljudi ima moj broj mobitela. Ljudima dajem povjerenje. Kada pozvonim, otvorit će mi vrata bez problema”, kaže.
Koliko ljudi upoznate kada desetljećima svakoga dana prolazite istim zagrebačkim ulicama? U Robertovu slučaju toliko da se poznanstva više ne zaustavljaju samo na njemu. “Moja kći ne može proći kroz grad da je netko ne vidi i ne prepozna. Svi je znaju. Imam stvarno veliki krug prijatelja”, priča nam.
Posebno pamti trenutke kada su ljudi pokazali da i oni njega ne doživljavaju samo kao čovjeka koji im donosi poštu. “Kada mi se kći rodila i kada sam se vratio na posao, ne mogu vam opisati koliko me ljudi zaustavljalo. Dijelili su mi bombone, čokolade, ma svašta. Stvarno ima dobrih ljudi”, prisjeća se.
Bilo je i krađe
Tri desetljeća na terenu donijela su mu i neobične te neugodne situacije. Jednom su mu, kako nam je otkrio, iz haustora ukrali kolica. “Preko 30 godina sam poštar. Jednom su mi ukrali kolica u haustoru. Zvao sam policiju, ali srećom odmah smo ih našli.”
A postoji i jedan podatak kojim se malo koji poštar s tolikim stažem vjerojatno može pohvaliti. “Nijedanput me nije pas ugrizao”, rekao je Robert kroz smijeh. Kad se nakon 31 godine osvrne na svoj posao, kaže da nije požalio što je vrijeme posvetio ovoj profesiji.
Unatoč ranom ustajanju, velikim terenima i nepredvidim vremenskim uvjetima, kako nam je otkrio, teško se može zamisliti u drugačijem okruženju. “Mogu reći da nisam uopće požalio. Ne vidim se u kancelariji da sjedim osam sati”, zaključio je.
Izvor: Zagreb.info
