Pred vratima Prihvatilišta Križ s toplim osmijehom i raširenih ruku stoji časna sestra Finka Tomas, ujedno i voditeljica ustanove koja pruža besplatni smještaj za onkološke bolesnike koji radi liječenja dolaze u Zagreb.
S radom su započeli 1. lipnja 2026, a gledajući s odmakom period od tada do danas, sestra Finka iz Družbe milosrdnih sestara Svetoga križa, nam kaže kako su dobrim dijelom uspjeli ostvariti ono što se od ovog projekta i očekivalo.
“Željeli smo da nam ljudi rado dođu, da se dobro osjećaju i da možemo pružiti pomoć i djeci i odraslima, invalidima, onima koji moraju na zračenje i na kemoterapiju. Kad znamo da neki ljudi moraju ostati u Zagrebu i po mjesec dana na zračenju, a mnogima to nije prvi, već tko zna koji put zaredom, drago nam je da im barem u tom dijelu možemo priskočiti u pomoć.
<!– Vidchrunch video
–>
Drago nam je da se oni tu osjećaju kao kod kuće pa nas znaju i pitati mogu li se zabilježiti za idući termin. Kad god imamo slobodnu sobu, rado im izađemo u susret. Ljudi se i naviknu na određeni prostor koji im čini lakšim tu bolest”, objašnjava nam sestra Finka.
Prihvatilište raspolaže s 18 dvokrevetnih soba i jednom prilagođenoj invalidima, za koju, kako nam priča sestra Finka, vlada velika potražnja.
“Kad govorimo o popunjenosti, to je teško reći, to nije bolnica pa da imate sve krevete pune u istom času, nego je primjerice prvi kat uvijek zauzet, što ne znači da su svi u isto vrijeme ovdje.
Na početku su neki pacijenti skromno mislili: ‘Joj, možda ima potrebnijih nego ja, snaći ću se kod rodbine.’ Međutim, to je uvijek teškoća. Ako obitelji rade, pacijent ostaje sam u kući, a mi ovdje ipak nastojimo organizirati sve što im treba.
Imamo i jednu invalidnu sobu, a često puta se dogodi da ju treba više ljudi. Onda to nastojimo, da kažem, pravedno rasporediti, na način da ju dobije onaj tko se prije prijavio, a nismo ni očekivali da će biti toliko kandidata za tu sobu. Dogodi se i da radi popunjenosti moramo nekoga odbiti, ali im onda kažemo da se jave za idući termin”, objašnjava voditeljica prihvatilišta.
Osim sigurnog krova nad glavom, u prihvatilištu se brinu da bolesnici u svakom trenutku imaju i sve druge potrepštine, a posebno se pazi na prehranu. “Korisnici ovdje dobiju i topli obrok za kojeg nam je financijski pomogao jedan donator.
To je jedna velika blagodat, jer oni ne moraju razmišljati što će jesti i gdje će kupiti. Kad se vrate sa zračenja ili kemoterapije, u teškom su stanju, umorni i iscrpljeni. Iako je tu čajna kuhinja i mogu si bilo kad spremiti što žele, vidjeli smo da oni to uopće ne mogu.
Obrok uzimamo iz jednog restorana, to je fina blaga hrana koja njima odgovara i tu nam pomognu donatori. Na početku nas je jedan gospodin toliko ugodno iznenadio da je platio sve obroke do Nove godine, što je iznosilo 10.000 eura. To nije malo, što da vam kažem. Ali, on je to učinio od srca i mislio ‘Evo, to je moj doprinos za te ljude’.
Uvijek se nađe dobrih ljudi, ne bi baš mogli bez donacija. Stvari se troše, struju i vodu uvijek morate plaćati, nekad netko doprinosi u tom dijelu, ali više je onih koji doprinose u hrani i drugim potrepštinama.
Lijepo su nas iznenadili ljudi koji su otvorili jednu trgovinu s papirnom galanterijom, šamponima, stvarima za perilicu i pranje veša pa su jednog dana pun kombi toga dovezli. Kažu ‘Sestro, kad se to potroši, javite se, nemojte da budete u oskudici i da se oko toga morate brinuti.’ Uvijek netko iznenadi s nekom donacijom, a toga uvijek trebamo”, istaknula je sestra Finka.
U prihvatilištu je trenutno troje zaposlenih, a u planu je i proširenje tima. “Trenutno je ovdje troje zaposlenih, ali svakako nam treba još ljudi. Sad ćemo i licencirati našu djelatnost, jer je to potrebno.
U našoj udruzi već imamo psihologa i socijalnog radnika, ali važno je da budu stalno aktivni i ovdje u prihvatilištu. U planu je da formalno budu zaposleni na određeno vrijeme kako bi svakodnevno provodili nekoliko sati s bolesnicima, držali im predavanja i vodili razne radionice.
Cijeli period od lipnja pa do danas zapravo je bio uvođenje u posao. Možete imati sve posloženo, ali kad počnete raditi, onda tek vidite što sve još treba, jeste li na dobrom putu i što bi pacijentu bilo još važnije”, ističe sestra Finka.
Korisnici dolaze iz svih krajeva Hrvatske, ali i šire. “Oni vam dolaze sa svih strana, nema kraja odakle ne dolaze, ali i šire. Imamo korisnike iz Mostara i Viteza. Tko god zatraži, mi primamo te ljude i trudimo se pružiti im pomoć koliko je moguće. Još uvijek zadržavamo prioritet na onkološkim bolesnicima”, kaže nam sestra Finka.
O tome koliki značaj prihvatilište ima za njegove stanare, sestra Finka nam je pokušala dočarati opisujući atmosferu u kojoj vlada zajedništvo. “Meni je najljepše kad se oni osjećaju tu kao kod kuće, onda vidim da je nekako pogođeno ovo što smo mi za njih radili i što im želimo omogućiti.
Nedavno su nam se javile gospođe koje su preko vikenda htjele pacijentima ponuditi kolač i kavu. Uvijek ima novih ideja, da se pacijentima olakša i da se osjećaju kao kod kuće, ipak su oni daleko od svojih.
Naš okoliš im isto pruža mogućnost da mogu prošetati, sjesti na zraku i da se sami mogu poslužiti određenim stvarima. Sve su to načini koji im pomažu da se druže, a čim se druže, malo se otvore jedni drugima.
Mi znamo i navečer biti s njima, nekad se počastimo, a oni tada često sami započnu razgovor riječima: ‘Evo, ovako vam je to kod mene počelo’. Mislim da su ovakve sredine dobre, jer su oni sebi jednaki”, ispričala nam je voditeljica prihvatilišta sestra Finka Tomas.
‘Sve ovisi o ljudima’
I sestra Ivana tvrdi da se mnoge stvari u organizaciji doznaju i rješavaju u hodu. Tako su, osluškujući potrebe, razvile nove ideje za vikende. “Kada imamo veću grupu koja boravi kod nas po mjesec dana, onda hranu naručujemo od ponedjeljka do petka.
Svaki drugi tjedan od jednog gospodina sa Zelene tržnice dobijemo donaciju svježeg voća i povrća, i to je predivno. Tako smo došli na ideju da subotom i nedjeljom sami kuhamo, a uvijek se među njima nađe netko tko zna i želi pomoći.
Nedavno je jedna korisnica s Visa razvlačila pitu, a mi ostali smo stajali oko nje i gledali kako to radi. Druženje je jako dobro, ali opet sve ovisi o ljudima, jer neki su tu kratko. Ako netko pokaže inicijativu, rado to napravimo pa zajedno ručamo i pripremamo sve, tako da što više imaju osjećaj kao da su doma”, prepričava nam sestra Ivana.
‘Vrata kapelice su im uvijek otvorena’
Po struci je Montesori odgojiteljica, specijalizirala je pedagogiju te ima velikog iskustva rada s djecom. Ipak ističe da je u radu s korisnicima ključno prepoznati pravi trenutak za razgovor i pružiti im oslonac onda kada im je najpotrebniji.
“Kad ljudi dolaze u prihvatilište Križ, oni prvenstveno dolaze radi sebe, a kontakt sa sestrom je nešto da znaju da se mogu na nekoga osloniti. Prvi susreti su uvijek onako službeni, ali oni koji su već dulje tu zatraže razgovor, to mi je jako lijepo. Otvore se, a ja ih mogu saslušati i doznati što ih muči, jer svatko ima nešto što ga je opteretilo.
Utješim ih da nije to sad neka tragedija i da se ne zaustavljaju na tome, jer ima jedna više dimenzija gdje ne moraju sami to nositi. Čim se povjere, već su si malo olakšali. Onda me pitaju mogu li se zajedno s njima pomoliti u kapelici.
Nedavno me tako njih deset pitalo da molimo krunicu pa sam za uvod iskoristila nešto poticajno da se i sami prepoznaju, onda krenu emocije i bude im lakše. Ali, morate biti jako pažljivi, jer vi ne znate želi li ta osoba razgovor, zato mi je drago kad sami dođu i otvore se. Vrata kapelice su im uvijek otvorena tako da mogu doći i pokloniti se”, ispričala nam je sestra Ivana iz Prihvatilišta Križ.
Izvor: Zagreb.info
