Iza vrhunskih domaćih proizvoda stoji mukotrpan rad. Put do sira, ističe, nije lak. Najprije treba obraditi zemlju, potom voditi računa o hranidbi krava, mužnji, kiseljenju mlijeka, cijeđenju preradi, pranju, čišćenju i svemu ostalome što proizvodnja sira nosi
Održavanje tradicije mnogim je slavonskim proizvođačima važnije od same zarade. Jedna od njih je i Vesna Lovrenčić, prodavačica sira i vrhnja u zatvorenome dijelu osječke glavne tržnice.
“Moja majka je 50-ak godina na ovome mjestu prodavala sir i vrhnje i vlasnica je OPG “Milka Kadojić“ iz Hrastovca. Kad ona više nije mogla dolaziti na tržnicu, ja sam je zamijenila i ovdje sam već 15-ak godina“, priča nam Vesna.
Razlog radi kojeg je odlučila svaki dan dolaziti u Osijek, dodaje, želja je da gospodarstvo u kojemu ova obitelj ima pet krava, ne nestane. Ovo je posao koji, kako kaže, dugo radi, voli ga i od toga živi, stoga ne čudi da je uporna i da ne dolazi na tržnicu samo u najpopularnije dane.
U ponudi, baš kao što je to imala i njezina majka, ima svježi sir, svježi slani sir (nekome poznatiji kao podlijevani) i vrhnje. Kad ima viška vrhnja, Vesna će ponuditi i maslac, a koji je, poznato je, na osječkoj tržnici jako tražen.
U proizvodnji sira majka, Vesna i njezin sin
“Razlika u dvije vrste sira je u tome da se svježi sir kiseli prirodno, a slani se pravi od svježeg mlijeka i dodaje mu se sirilo i sol“, znalački nam otkriva.
A iza vrhunskih domaćih proizvoda stoji mukotrpan rad. Put do sira, ističe, nije lak. Najprije treba obraditi zemlju, potom voditi računa o hranidbi krava, mužnji, kiseljenju mlijeka, cijeđenju preradi, pranju, čišćenju i svemu ostalome što proizvodnja sira nosi.
“Radimo moj sin i ja, odnosno pomažemo majci na njezinu gospodarstvu. Borimo se, jer nema vam tu velike računice, odnosno zarade“, priča Vesna koja je, dok smo s njom razgovarali, imala nekoliko kupaca.
Još uvijek dolaze majčini kupci
Sve je to malo, reći će, osvrnemo li se na vrijeme prije koronavirusa. Uza to, sve je veća navika odlaska u trgovačke centre po industrijski sir i vrhnje, no to je, dakako, neusporedivo s okusom domaćega.
“Ljudi su naučili kupovati na kartice, a sve i da im to i ja omogućim, tržnica kad su kupci u pitanju, nije ono što je nekada bila“, poručuje Vesna.
Inače, njoj još uvijek i nakon više od desetljeća dolaze majčini kupci, naravno i novi, a u proteklih 15 godina stekla je i vlastite kupce koji svakako svrate kad dođu na tržnicu.
Navika još uvijek jača od troškova i ulaganja
“Primijetila sam da nema puno mladih, vjerojatno im je sir sir i ne prave razliku između domaćeg i kupovnog. No, mi tu ništa ne možemo“, iskreno će reći.
Inače, u zatvorenome dijelu tržnice ukupno je šest prodavača sira i vrhnja i svi oni, reći će nam Vesna, održavaju naviku i tradiciju, unatoč velikim troškovima i ulaganjima.
Neusporedivo s industrijskim proizvodima
“Tu su inspekcije, analize, veterinari, obrada zemlje i kad sve zbrojim, nije zarada velika. Ali još uvijek smo tu“, kaže.
Dodajmo tome i da kilogram svježeg sira kod Vesne stoji sedam, a svježeg slanoga sira devet eura, dok je cijena za dva decilitra vrhnja jedan euro. Recimo i to da je cijena svježega sira u istoj količini neznatno jeftinija u trgovačkim centrima, točnije, stoji oko šest eura. Za nešto više od eura jeftinije je kiselo vrhnje. No, u ovome slučaju izreka da je domaće ipak domaće, nije tek izreka, već činjenica koju valja prepoznati.
Izvor: SiB
