U Hrvatskoj oko 3.400 osobnih asistenata svakodnevno svojim radom i predanošću omogućuje osobama s invaliditetom veću samostalnost, kvalitetniji život i aktivnije sudjelovanje u društvu. Njihova uloga iznimno je važna jer pružaju podršku u svakodnevnim aktivnostima i doprinose očuvanju dostojanstva, neovisnosti i prava korisnika. Upravo zbog odgovornosti i važnosti posla koji obavljaju, nužno je osigurati bolje uvjete rada, pravednije plaće i primjereno vrednovanje njihova doprinosa društvu.
S obzirom na to da je u sustavu oko 3.400 osobnih asistenata, odluka o povećanju cijene usluge mogla bi imati značajan utjecaj na velik broj radnika, ali i na kvalitetu i održivost podrške osobama s invaliditetom.
Razgovarali smo s Katarinom Škledar, osobnom asistenticom, koju smo pitali zašto se odlučila postati osobni asistent i bi li ponovno odabrala ovaj posao. “Asistent sam postala tako što sam godinama brinula o suprugovoj baki i vidjela kako je lijepo kada možeš nekom olakšati i uljepšati život. Opet bih odabrala taj posao bez razmišljanja”, kaže Katarina.
<!– Vidchrunch video
–>
Emocionalno zahtjevan posao
Napominje da posao potpuno ovisi o potrebama korisnika. “Najčešće to uključuje pomoć pri ustajanju, osobnoj higijeni i odijevanju, pripremu obroka, pratnju na liječničke preglede, pomoć u obavljanju kupovine i obavljanju administrativnih zadataka”, pojašnjava Katarina.
Posao je vrlo intenzivan, fizički i emocionalno zahtjevan, pojašnjava Katarina. “Fizički je zahtjevan ako korisnik treba pomoć pri transferu (npr. iz kreveta u kolica), svakodnevno dizanje iz kreveta, ulazak i izlazak iz kade i slično. Emocionalno je zahtjevan jer dijelite prostor i intimu s nekim, pa je važno naučiti kako pružiti punu podršku, a istovremeno postaviti zdrave profesionalne granice”, priča nam naša sugovornica.
Najljepši je osjećaj zajedničkog uspjeha, kaže Katarina. “Kada korisnik uz moju pomoć ostvari neki svoj cilj ili kada se jednostavno zajedno nasmijemo, (ponekad i plačemo). Najteže mi pada kada vidim da sustav ili društvo zakazuju u pružanju podrške osobama s invaliditetom”, pojašnjava Katarina.
Teret pada najčešće na obitelj
Satnica osobnih asistenata je iznosila 11 eura, što je malo s obzirom na posao koji obavljaju. Katarina napominje da plaćom nije zadovoljna jer nije dovoljna za normalan život. S tom plaćom, kaže preživljavaju, ne žive i preniska je za posao koji obavljaju.
“Kada moram na bolovanje ili godišnji odmor, koordiniram se s udrugom koja me zapošljava kako bi se pokušala osigurati zamjena. Ako udruga u tom trenutku nema slobodnih asistenata, teret nažalost najčešće pada na članove obitelji korisnika, što pokazuje da nam sustav zamjena još uvijek nije idealno riješen.
Nekada znaju nastati problemi zato što se korisnici žale jer ne dobivaju uslugu koju bi trebali dobiti. Bilo je i situacija kada sam bolesna dolazila na posao jer je korisnica imala kemoterapiju i nije imao tko ići s njom na liječenje pa sam to bila primorana odraditi ja”, zaključuje Katarina.
Izvor: Zagreb.info
