Ivana i Hrvoje Sučić pokazali su to da se kultura koju većina ljudi povezuje s nekim mnogo toplijim krajevima može uspješno uzgajati i u Slavoniji
Kada se spomene kikiriki, rijetko će tko prvo pomisliti na Slavoniju. Ipak, u Vrbanji već šest godina uzgaja se ova za naše krajeve pomalo egzotična kultura. Iza njezine proizvodnje stoji bračni par Ivana i Hrvoje Sučić koji su, uz svoje redovne poslove, izgradili vlastitu malu proizvodnju kikirikija.
Od 250 sjemenki do vlastite proizvodnje
Danas ga uzgajaju na oko hektar i pol zemlje, a prinos im doseže približno dvije tone po hektaru. Njihova je priča o kikirikiju, prisjećaju se, započela vrlo skromno – s tek 250 sjemenki koje su spontano kupili.
“Prve smo godine proizveli između 200 i 300 kilograma kikirikija, a i sve smo radili ručno. Nismo znali što nas čeka, ali željeli smo pokušati i uspjeti u tome“, pričaju nam Sučići.
Proizvodnja je u početku zahtijevala mnogo više fizičkoga rada nego danas. Čak su šest mjeseci ručno obrađivali kikiriki, a dio posla odrađivali su i tijekom cijele zime, nakon radnoga vremena.
“Sjedili smo u plasteniku i ručno kidali kikiriki. Čak smo i okretali bicikl naopako kako bismo ga brže očistili. Nema što nismo isprobali kako bismo si olakšali posao i ubrzali proizvodnju“, govore.
S vremenom su, zahvaljujući poticajima iz europskih fondova, nabavili opremu koja im je znatno olakšala proizvodnju. Danas, između ostaloga, imaju mlin za maslac od kikirikija, ljuštaru i sušilicu, dok su vršilicu naknadno nabavili sami.
“Da nismo dobili strojeve, vjerojatno bismo odustali. Potražnja postoji i priča je lijepa, ali bez mehanizacije takvu je proizvodnju gotovo nemoguće dugoročno održati“, kažu Sučići.
“Ovo je naša sorta“
Kikiriki se u Vrbanji sije tijekom svibnja, a vadi otprilike u listopadu. Sučići pritom nemaju klasičnu, unaprijed određenu sortu.
“Različite su se vrste s godinama iskrižale. Danas možemo reći da je ovo neka naša, posebna sorta“, objašnjavaju kroz smijeh.
Vađenje uroda započet će, stoga, za kojih desetak dana, zbog čega je teško unaprijed govoriti o konačnome prinosu. Unatoč suši, ovogodišnja su im očekivanja visoka, i to ponajviše zahvaljujući navodnjavanju.
“Kikiriki dosta dobro podnosi vrućine, ali voli i vlagu. Ipak, svaka sezona nosi svoje izazove. Jedne su nam godine voluharice uništile gotovo cijeli urod. Jedva nam je ostalo dovoljno sjemena za sljedeću sezonu“, isiču Sučići.
Dugotrajna proizvodnja
Kikiriki je specifičan i po tome što dugo ostaje na polju. Nakon vađenja, ostavlja se da se prirodno prosuši, a potom se vršalicom odvajaju mahune od stabljike. Mahune odlaze u njihovu proizvodnju, dok biljni ostatak ostaje na njivi.
Nakon dodatnoga sušenja, slijede čišćenje i kalibriranje. Kikiriki se potom ručno prebire kako bi se s njega uklonile nečistoće i nedozrele sjemenke, a završno sušenje odvija se u sušari.
“Poseban problem predstavlja i nabava sjemena jer na domaćemu tržištu nema dovoljno dostupnoga sjemenskoga kikirikija, dok je ono koje možemo nabaviti skupo“, navode.
Od njive do staklenke
Unatoč svim izazovima, Sučići ne zaustavljaju se samo na uzgoju kikirikija, već ga i prerađuju. Najtraženiji im je proizvod maslac od čistoga kikirikija.
“Sve radimo sami – od uzgoja do prerade. Najbrže nam se proda maslac, a primjećujemo i to da se sve više mladih okreće zdravijemu načinu prehrane“, govore Sučići.
Proizvode i pečeni i slani kikiriki, također bez dodataka i aditiva. Cijene svojih proizvoda dugo nisu mijenjali, iako im je rast troškova proizvodnje sve veći.
“U konačnu cijenu ulaze ambalaža, staklenke, režijski troškovi i prerada, ali i vremenski uvjeti koji izravno utječu na količinu uroda. Međutim, najvažnije nam je da nakon svega dobijemo kvalitetan proizvod. Koliko god da ga proizvedemo, kupci nam se vraćaju, a to nam je najveća potvrda da radimo dobro“, kažu.
Njihove proizvode kupuju ljudi iz cijele Hrvatske, a mnogi od njih već unaprijed znaju da se s prodajom kikirikija kreće krajem godine. Nakon berbe i prerade, prodaja počinje uglavnom u prosincu, kada su posebno traženi i poklon-paketi, uključujući i one za poslovne partnere. U siječnju prodaja dodatno raste, a do svibnja zalihe najčešće budu rasprodane.
“Smoki u pasti“
Posebno ih vesele reakcije kupaca koji su navikli na industrijski kikiriki, pa tek nakon što probaju njihov proizvod, shvate koliko se okus domaćega razlikuje.
“Često nas pitaju: ‘zar kikiriki zaista ima takav okus?’. Djeca pak znaju reći da im naš maslac izgleda kao smoki u pasti“, pričaju Sučići.
Jedanput su odlučili provjeriti i koliko njihov proizvod može trajati. Jedna neotvorena staklenka ostala im je stajati čak 17 mjeseci. Iako se na vrhu odvojilo ulje, poslali su ju na analizu koja je pokazala to da je proizvod i dalje zdravstveno i mikrobiološki ispravan.
“Uredili smo poseban prostor u kojemu se nalaze svi strojevi. Tamo je mračno i hladno, što odgovara čuvanju proizvoda, no najveći problem nije skladištenje, nego količina. Naime, kada dođe svibanj, mi više nemamo ništa, odnosno do tada sve rasprodamo“, govore.
Sljedeći korak – više zemlje i nova mehanizacija
U budućnosti proizvodnju planiraju povećati. Već iduće godine žele prijeći na nešto više od dva hektara zemlje.
Najveća su im pritom ograničenja dostupnost poljoprivrednoga zemljišta, ali i potreba za time da se rast proizvodnje prati odgovarajućom mehanizacijom.
“Možda ćemo doći do dva i pol hektara, ali ne želimo širiti proizvodnju pod svaku cijenu. Najvažnije nam je zadržati kvalitetu proizvoda i imati strojeve koji mogu pratiti taj obujam“, zaključuju Sučići.
Od prvih 250 sjemenki do hektara i pol zemlje, vlastite prerade i kupaca iz cijele Hrvatske, Ivana i Hrvoje Sučić pokazali su to da se kultura koju većina ljudi povezuje s nekim mnogo toplijim krajevima može uspješno uzgajati i u Slavoniji. Njihov kikiriki tako je postao više od poljoprivrednoga eksperimenta – prerastao je u ozbiljnu obiteljsku proizvodnju, a svaka nova sezona donosi im priliku da ju dodatno unaprijede.
Izvor: SiB
