Priopćenje prenosimo u cijelosti:
TKO ĆE KOME, NEGO HDZ-HDZ-u!
Pitanje koje danas zaslužuje vrlo jasan odgovor jest kako su Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija upravljali javnim interesom prije nego što je vrijedna nekretnina na Pilama završila u privatnim rukama. Odnosno, kako je HDZ stavio stranački interes ispred javnog interesa.
Jer kronologija je vrlo jednostavna.
1. Grad godinama koristi prostor kao dječji vrtić
Na adresi Ivana Kukuljevića 15 godinama djeluje gradski vrtić Pile 2. Cijela nekretnina će kasnije biti ponuđena na prodaju. Grad i Županija imaju pravo prvokupa.
Paket je uključivao 139,83 m² poslovnog prostora u prizemlju, još 184,39 m² stanova na drugom katu i čak 638 m² dvorišta.
Za 1,4 milijuna eura Grad je mogao kupiti više od 320 četvornih metara zatvorenog prostora i 638 četvornih metara dvorišta na Pilama, zadržati postojeći vrtić i imati prostor za njegovo moguće proširenje. I sve bi ostalo u trajnom vlasništvu Grada.
2. Ožujak 2025. – cijela nekretnina nudi se za 1,4 milijuna eura
Službenice Milosrđa nude cijeli paket za 1,4 milijuna eura.
Grad Dubrovnik, koji vodi HDZ, ima pravo prvokupa.
Ne koristi ga.
Dubrovačko-neretvanska županija, koju vodi HDZ, također ima pravo prvokupa.
Ni ona ga ne koristi.
Nekretninu kupuje privatna tvrtka Vrtovi Pila. Danas je suvlasnik te tvrtke aktualni HDZ-ov župan Blaž Pezo.
I tu dolazimo do pitanja na koje bi Mato Franković trebao dati vrlo jednostavan odgovor:
Zašto Gradu Dubrovniku nije bilo u interesu za 1,4 milijuna eura kupiti nekretninu koju je već koristio za predškolski odgoj, s dodatnim prostorima i 638 četvornih metara dvorišta, i trajno je staviti u gradsko vlasništvo?
Jer očito nije problem u tome da Gradu ne trebaju novi vrtićki kapaciteti.
3. Biskupski dvor: 2,58 milijuna eura u nekretninu koja nije gradska
Prisjetimo se što Grad radi na drugoj lokaciji.
Grad Dubrovnik je s vlasnikom Biskupskog dvora sklopio ugovor o pravu građenja na 12 godina, do 13. srpnja 2035. godine, kako bi objekt prenamijenio u dječji vrtić.
Projektom je predviđeno šest vrtićkih i jedna jaslička skupina. A koliko Grad danas ulaže u rekonstrukciju tog objekta?
2.584.335,28 eura s PDV-om.
Dakle, imamo vrlo jednostavnu usporedbu:
Za 1,4 milijuna eura Grad je mogao kupiti nekretninu na Pilama u kojoj je već postojao gradski vrtić, dobiti više od 320 m² zatvorenog prostora i 638 m² dvorišta te sve trajno upisati kao svoju imovinu.
Danas Grad ulaže 2,58 milijuna eura u rekonstrukciju objekta koji nije gradsko vlasništvo i nad kojim je ugovoreno pravo građenja ograničeno na 12 godina.
Pa kako je 2,58 milijuna eura opravdano uložiti u nekretninu koja nije gradska, a Gradu nije bilo interesantno dati 1,4 milijuna eura za nekretninu koja bi ostala njegova, u kojoj je vrtić već radio i koja je imala dodatni prostor za moguće širenje?
A što je o kupnji nekretnina govorio Mato Franković?
Na sjednici Gradskog vijeća 2023. godine Mato Franković je, govoreći upravo o gradskoj imovini, rekao:
„Ja sam uvijek za kupnju nekretnina, kad imamo novaca.“
Zatim je nabrojio Čingriju, Zagrebačku banku, Ekspres restoran, TUP, UTD Ragusu i Luku Dubrovnik kao nekretnine koje je Grad kupovao.
A u Hrvatskom saboru otišao je i korak dalje, objašnjavajući da Grad demografsku obnovu povijesne jezgre može provoditi upravo tako da kupuje nekretnine i stavlja ih građanima na raspolaganje.
Ono što je tada očito ostalo neizgovoreno jest da to pravilo prestaje vrijediti kada se na drugoj strani pojavi privatni poslovni interes stranačkog kolege iz HDZ-a.
Jer ako ste, kako kažete, „uvijek za kupnju nekretnina“, zašto niste bili za kupnju upravo ove?
– Nekretnine u kojoj je već bio gradski vrtić.
– Nekretnine koju ste mogli kupiti za 1,4 milijuna eura.
– Nekretnine koja bi nakon kupnje ostala trajno vlasništvo Grada.
Gradonačelnik kaže da nekretnine treba kupovati. Grad ih kupuje. I predstavlja to kao dobru politiku upravljanja gradskom imovinom.
Pitanje je zašto je ta politika, upravo u ovom slučaju, izgledala drukčije.
Kako je moguće da nekretnina koja Gradu nije bila dovoljno zanimljiva za 1,4 milijuna eura naknadno postane dovoljno zanimljiva za privatno ulaganje njegovog stranačkog kolege i aktualnog župana?
Park Gradac već nam je otvorio slična pitanja.
Grad Dubrovnik za izvođača radova bira Texo Molior. U projektu se potom umjesto prvotno navedenog lokalno hortikulturnog podizvođača Vrtlarka pojavljuje Cvjetko, privatna tvrtka Vice Mihanovića, stranačkog kolege Mata Frankovića iz Splita.
Cvjetko u lipnju 2025. od Texo Moliora dobiva posao hortikulturnog uređenja Parka Gradac vrijedan oko 545.000 eura, dok je Texo Molior istog mjeseca dobio veliki posao Lučke uprave Split, kojoj je Mihanović ravnatelj.
Grad Dubrovnik, odnosno Mato Franković, morao je prvo dati dopuštenje da se zamijeni lokalna tvrtka s onom njegovog stranačkog kolege. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa proučava te poslovne odnose.
Opet imamo pitanje koje se tiče javnog novca, javne imovine i privatnog poslovnog interesa.
Kod Pila ono glasi:
Kako Gradu Dubrovniku nije bilo u interesu iskoristiti pravo prvokupa za 1,4 milijuna eura za nekretninu u kojoj su već bile skupine gradskog vrtića, proširiti je i trajno je zadržati u svom vlasništvu, dok istodobno nema problem izdvojiti 2,58 milijuna eura za rekonstrukciju nekretnine koja nije gradska i nad kojom ima pravo građenja ograničeno na 12 godina?
Je li onda Frankovićevo „uvijek sam za kupnju nekretnina“ zapravo vrijedilo samo dok se s druge strane nije pojavio privatni interes njegovih stranačkih kolega?
Opet odigran dupli pas HDZ-a.
Izvor: Dubrovački dnevnik
